Postojanje "pravih" investicijskih fondova seže čak u 1868. godinu, kada je u Velikoj Britaniji osnovan prvi fond zatvorenog tipa, danas poznat kao Foreign and Colonial Investment Trust. Više od pola stoljeća kasnije, točnije 1931. godine, kompanija M&G osnovala je prvi otvoreni fond, također u Velikoj Britaniji. Oba fonda izrasla su u moćne financijske grupe koje i dan danas upravljaju brojnim investicijskim i mirovinskim fondovima te životnim osiguranjima širom svijeta.
Prvi investicijski fondovi u Americi osnovani su dvadesetih godina prošlog stoljeća. Od svoje pojave pa do danas zabilježili su nevjerojatan uspjeh o čemu svjedoči i brojka od približno 83 milijuna Amerikanaca u čak 48% kućanstava koji danas posjeduju udjele u investicijskim fondovima.
U svijetu investicijski fondovi zauzimaju visoko mjesto na financijskom tržištu, a i u našoj zemlji upravo oni postaju važni sudionici većine financijskih transakcija. Njihov broj se povećava svakodnevno, a mogućnosti koje nude zasigurno mogu zadovoljiti svakog ulagača kao i one koji to žele postati.
Otvoreni investicijski fond je zasebna imovina bez pravne osobnosti, osniva se radi javnog prikupljanja novčanih sredstava i njihovog ulaganja u prenosive vrijednosne papire i depozite u financijskim institucijama. Vlasnici tako prikupljene imovine su ulagači u Fond. Imovinom fonda u ime i za račun vlasnika upravlja društvo za upravljanje investicijskim fondovima.
I banke i fondovi kapital prikupljaju od štediša odnosno investitora. No, dok banka novac primljen u vidu štednje nudi kao svoj kapital kroz kredite, imovina investicijskog fonda ni u jednom trenutku nije vlasništvo društva za upravljanje fondom. Štoviše, o imovini fonda, osim društva za upravljanje fondom koje je fond osnovalo i koje njime upravlja, brine se i odvojena banka skrbnik, koja vodi računa o ukupnoj imovini i dnevno izračunava vrijednost udjela fonda.
Ulaganje se ostvaruje kupnjom udjela, dok se povrat ulaganja se ostvaruje prodajom udjela fondu po cijeni važećoj na dan prodaje udjela. Zahtjevi za kupnju ili prodaju udjela dostavljaju se društvu za upravljanje. Dokumenti o udjelu glase na ime i slobodno su prenosivi. Dobit fonda u cijelosti pripada vlasnicima udjela, očituje se dnevnim porastom cijene udjela. Dobit je moguće realizirati prodajom ili povratom i iskupom udjela u Fondu.
Poslovanje investicijskog fonda regulirano je Prospektom i Statutom fonda te Zakonom o investicijskim fondovima, nadzor poslovanja vrše depozitna banka i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA).
Što je UDJEL?
Cjelokupna imovina fonda je podjeljena na jednake dijelove – UDJELE. Svaki udjel je u stvari proporcionalan dio u ukupnoj imovini otvorenog investicijskog fonda. Vrijednost udjela se mijenja ovisno o promjeni tečaja vrijednosnih papira koji su u portfelju otvorenog investicijskog fonda.
Zašto su investicijski fondovi vrijedni pažnje?
Investicijski fondovi mogu, ne samo sačuvati, već i uvećati vrijednost novca. Drugim riječima, ulaganjem u fondove, novac će "raditi" za nas. U investicijske fondove mogu ulagati svi, bez obzira na stupanj znanja o burzama, obveznicama i dionicama. Investicijski fondovi su jednako atraktivni iskusnim znalcima svijeta financija tako i potpunim početnicima. Uz to, investiranje u fondove ne traži neprekidnu pažnju, a troškovi su u pravilu manji nego troškovi direktnog ulaganja u dionice ili neke druge financijske instrumente. Za razliku od samostalnog investiranja, koje u mnogo čemu pogoduje velikim "igračima", u slučaju investicijskih fondova razlike u pristupu velikom i sasvim malom investitoru svedene su na najmanju mjeru.
Svaki investitor može naći svoj fond. Veliki broj i raznolikost investicijskih fondova daju svakom investitoru priliku izabrati fond "skrojen" po vlastitoj mjeri. Ulaganje u investicijske fondove treba započeti s analizom vlastitih financijskih potreba i ciljeva. Dovoljno je imati doslovno nekoliko stotina kuna, a sve ostalo može se naučiti u nekoliko minuta.
Vrste otvorenih fondova prema načinu ulaganja imovine
- DIONIČKI (equity) fondovi
- MJEŠOVITI (global, balanced) fondovi
- OBVEZNIČKI (bond) fondovi
- NOVČANI (money, cash) fondovi
Novčani fondovi podrazumjevaju ulaganje u depozite banaka i kratkoročne dužničke vrijednosne papire najkvalitetnijih izdavatelja. Rast imovine fonda je polagan, ali kontinuiran, dok oscilacija vrijednosti udjela praktički ni nema. Prinos novčanih fondova u pravilu je veći od kamata štednje po viđenju, a manji od oročene štednje na duže rokove. Novčane fondove, koji su u Hrvatskoj uglavnom kunski, najviše koriste tvrtke, kao ponajbolji način kratkoročnog plasmana novca.
Obveznički fondovi naziv duguju obveznicama, dugoročnim dužničkim vrijednosnim papirima. Kako se cijena obveznica formira tijekom trgovanja na burzi, obvezničke fondove karakteriziraju manje oscilacije vrijednosti udjela (rizičnost). Prinos obvezničkih fondova trebao bi biti jednak ili veći od prinosa državnih obveznica s najdužim dospijećem. U pravilu barem jednak ili veći od kamata uz najduža oročenja. Obveznički fondovi, u Hrvatskoj uglavnom vezani uz euro, podjednako su popularni i tvrtkama i građanima koji daju prednost očuvanju i stabilnom rastu vrijednosti udjela u usporedbi s rizičnim natprosječno velikim prinosima. Preporučeni minimalni rok investiranja je od 6 mjeseci do godinu dana.
Investitori (u Hrvatskoj još uvijek uglavnom građani) koji očekuju prosječne prinose veće od desetak posto i pritom prihvaćaju veću rizičnost trebaju izabrati neki od dioničkih fondova. Pritom je preporučeni minimalni rok investiranja od 3 do 5 godina.
Konačno, uravnoteženi fondovi (ili mješoviti fondovi) su, po strukturi ulaganja fonda, između obvezničkih i dioničkih fondova. I karakteristike uravnoteženih fondova (rizičnost, očekivani prinos, minimalni rok investiranja) su također između karakteristika obvezničkih i dioničkih fondova.
Otvoreni investicijski fondovi s privatnom ponudom
Kad se govori o investicijskim fondovima, uglavnom se podrazumijevalo da je riječ o fondovima s javnom ponudom, što znači da se fond obraća i prikuplja sredstava od svih zainteresiranih za ulaganje u fond bez obzira na veličinu kapitala kojim raspolažu. Međutim, postoje i fondovi s privatnom ponudom koji su sasvim drukčijeg karaktera i orijentirani su na mali broj ulagača koji spadaju u tzv. "kvalificirane ulagatelje"
Fondovi s privatnom ponudom pružaju mogućnost većim investitorima da uz nešto veći rizik, ostvare više prinose nego što se to može u klasičnim otvorenim fondovima s javnom ponudom. Osnivanje takvih fondova omogućeno je Zakonom o investicijskim fondovima.
Pod pojmom: "kvalificirani ulagatelji" smatra se: "investicijski ili mirovinski fond, kao i društvo za upravljanje investicijskim ili mirovinskim fondom, banka, osiguravajuće društvo ili brokersko društvo, ali i sva ostala trgovačka društva ili fizičke osobe čija neto imovine prelazi 1,5 mil. kuna i koji za potrebe ulaganja u fond raspolažu s najmanje 750.000 kn gotovine".
To ukazuje na vrstu investitora kojima su namijenjeni fondove s privatnom ponudom - bogati pojedinci i kompanije koje raspolažu s viškom sredstava koja žele dodatno investirati. Takvi se fondovi nude samo, obično unaprijed određenom, užem krugu investitora čijim se željama prilagođava i politika ulaganja. Najčešće to znači da će to biti fondovi višeg rizika, ali i sa mogućnošću ostvarivanja većih potencijalnih prinosa.
Zatvoreni investicijski fondovi
Zatvoreni investicijski fondovi (ZIF) su organizirana kao dionička društva (d.d.)) čijim se dionicama trguje na burzi, a koje osniva i s njim upravlja društvo za upravljanje investicijskim fondovima. Takve se dionice, uglavnom trguju uz diskont na knjigovodstvenu vrijednost,
Prema tome ispada da je puno isplativije ulagati u ZIF-ove, ali ipak treba uzeti u obzir i pitanje likvidnosti jer otvoreni fond ima obvezu otkupiti udjele i isplatiti ih u roku od nekoliko dana, a dionice ZIF-a možete prodati na burzi, ako ima potražnje i po cijeni koja je aktualna na burzi, bez obzira na rezultate poslovanja i knjigovodstvenu vrijednost. Riječ je o dvije suprotstavljene strane, o dva financijska proizvoda od koji niti jedan nije bolji od drugog jer onda onaj lošiji ne bi ni postojao, već se svaki investitor treba odlučiti što mu više odgovara jer i jedna i druga vrsta ulaganja imaju i prednosti i nedostatke.
Arhiva newsletter-a
